Opet ju je probudio zvuk ranojutarnjeg vlaka. Margareta je opet zaspala ispod nadvožnjaka.
Bilo je to uvijek namjerno. Znala je jako dobro da tuda svaki dan u 6:45 prolazi vlak.
Kada se morala rano probuditi spavala je upravo tu. Bio je utorak, a to je značilo samo jedno - dan za skupljanje željeza.
Budilica za beskućnjake, zbijala je uvijek ironične šale.
Ironija joj je bila najbolji prijatelj. Na ulici se ne stječu prijatelji. Bila je to jedna od prvih lekcija koju je naučila otkako je beskućnjak.
Svi beskućnjaci oko nje nisu ništa drugo nego konkurencija. U lovu na željezo i plastične boce, dolazilo je do krvavih sukoba.
Na sreću, ona ih je do sada vješto izbjegavala. Ujedinjenje bilos kim značilo bi i dijeljenje zarade, a Margareta je znala jako dobro što to znači.
Ona je bila vješta i brza. Neobično snažna za svojih 1, 72 i 58 kilograma. Zarađivala je natprosječno za beskućnjake. Mogla si je priuštiti čak i
2 oboka dnevno. Bilo je i tjedana kad asi je mogla prištedjeti za topli obrok. Bilo kakvo udruživanje značilo bi samo da će raditi za drugoga, da će žrtvovati
svoj rad i da će je drugi iskorištavati.
Na ulici su se žene obično udruživale s muškarcem, jer im je potrebna sigurnost. Zlostavljanja među beskućnicima ne fali. Najčešće je to zbog hrane i novca.
Krađe i tuče izbijaju zbog banalnih razloga. Međutim, puno je i seksualnih zlostavljanja, i zato žene većinom traže sigurnost i utočište.
Većina njih završi tako da ih zlostavljaju sami oni u kojima su tražile spas.
Margareti nije trebalo utočište, ili si barem nije dopušala da si to prizna. Bojala se biti sama, ali bolje i sama nego s nekim neljudskim bićem u ljudskom obliku.
Bojala se, ali bilo bi glupo ne bojati se. Strah je beskućnikov najbolji prijatelj.
U posljednje 3 i pol godine otkako je beskućnik njena je kreativnost znatno porasla. Znala je točno gdje smije, a gdje ne smije ići.
U glavi je imala savršeni sistem za preživljavanje. Savršeno istančane istinkte koji su je držali na životu.
Znala je kada i gdje smije biti, a kada i gdje ne. Najveća prijetnja bili su Romi, koji su vladali navećim dijelom četvrti gdje se skuplja otpad.
Bio je to čopor odvratnih, okrutnih i prljavih ljudi.Na ulici nije sramota biti prljav. Svi su beskućnici prljavi, međutim najprljavija kod ovih Roma je bila duša.
Bili su neka vrsta mafije smeća. Nisu prezali za premlaćivanjem, ubojstvom ni silovanjem, samo kako bi dokazali da su oni glavni, i kako bi otjerali sve one koji
su pomislili da im oduzmu dio posla.
Margareta je znala kako ih zaobići. Nikad nije došla u izravan sukob s njima.
Hodajući niz prugu, ponavljala je u sebi već dobro znanu rutinu. Od odprilike 7:00 do 8:30 skupljaju najbolje komade otpada. Kada natovare sva svoja kolica, odlaze na otprilike pola sata do 45 minuta. To je Margaretino vrijeme. U tom razdoblju ona krade najbolje komade željeza.
Približavajući se divljem odlagalištu shvatila je da su već tamo. Prikrala se iza odbačenog starog namještaja. Sjela iza i čekala. Nisu je smjeli vidjeti.
Čim vide nekoga, jedan ostaje na straži dok se drugi ne vrate. Izvukla je dva lista salate i jednu polugnjilu rajčicu iz jednog od svojih džepova na dronjcima koje je nosila. Bila je to gozba koju je uspjela skupiti sinoć na tržnici. Uspjela se izboriti za te ostatke. Bio je to dobar obrok. Uštedjela je mnogo. I ovaj tjedan će si moći priuštiti porciju graha.
Žvakala je polagano.Ne samo zato jer ju boli zub, već i zato jer je uživala u svakom zalogaju. Obični ljudi ne znaju uživati u hrani, razmišljala je. Tu i tamo bi bacila pogled na odlagalište. Morala je znati točno kada odu. Svaka minuta je dragocjena.
Oznake: roman